“Pjesnici su čuđenje u svijetu. Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči, pjesnici su vječno treptanje u svijetu…”
Kada je Antun Branko Šimić pisao ovu nadaleko poznatu pjesmu, sigurno nije mislio na ljude koji rade u prodaji. Međutim, eto, ja se često sjetim ovih stihova kada držim treninge za ljude koji rade u prodaji i isto mi tako često dođe da recitiram ovu pjesmu pred njima (jednom kad skupim hrabrosti i hoću :) ).
Ako se mene pita, Šimić piše o radoznalosti. Iskrenoj i intenzivnoj radoznalosti kojom pjesnici promatraju svijet oko sebe. Mi prodavači bi se trebali “ogrebati” o tu radoznalost i isto tako živjeti svoju profesiju noseći te “naočale” na očima dok obavljamo svoj posao i komuniciramo sa našim klijentima i kupcima. Iskrena, intenzivna i pozitivna radoznalost omogućit će nam da sugovornika stavimo u centar naše pažnje te otkrijemo što nas povezuje, što nas razdvaja i što može biti temelj za suradnju. Međutim, tu potrebi za radoznalošću u prodaji ne prestaje.
Radoznalo trebamo promatrati i branšu u kojoj radimo, konukurenciju s kojom se natječemo, nove tehnologije koje nam utječu na svakodnevni rad… Uz radoznalost je i lakše i zabavnije raditi u prodaji jer čovjek shvaća da napredovanju i poboljšanju nema kraja i da svaki novi radni dan predstavlja avanturu. Jer kad posao kojim se bavimo prestane biti avantura i postane kolotečina, tada to postaje jedan siv i monoton svijet. A to sigurno nije svijet u kojem žele živjeti pjesnici i prodavači…